Putopis iz Berlina – Zidovi koji govore

Idemo u Njemačku. Vodim vas u Berlin. S gradom ću vas upoznati iz jedne malo drugačije perspektive – ulične umjetnosti, jer: Zidovi nemaju oči, oni govore...
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

Idemo u Njemačku. Josip Stević nas kroz svoj putopis vodi u Berlin. Sa gradom će nas upoznati iz jedne malo drugačije perspektive – ulična umjetnost. Jer kako kaže: Zidovi nemaju oči, oni govore.

Nakon početka gradnje Berlinskog zida 1961.godine, nazivanog Hladni rat, kojim je Berlin podijeljen na istočni i zapadni, više nije bilo toliko ni važno tko je kriv kad se sve to dogodilo, i jači od razloga bio je osjećaj nemoći.

Berlinski zid bila je dugačka barijera koja je odvajala Zapadni od Istočnog Berlina i okružni teritorij Njemačke Demokratske Republike. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast. Svrha zida je bila onemogućiti bijeg stanovnika iz siromašne realsocijalističke Istočne u bogatiju Zapadnu Njemačku. Zvuči poznato? Kako da ne, kad i upravo u današnje vrijeme mnogi oko nas dižu zidove iz istog razloga.

Prije izgradnje zida oko 2,5 milijuna ljudi je prešlo iz istočnog, nerazvijenog dijela, u zapadni, razvijeniji dio.

Spominje se broj od 150 osoba poginulo prilikom pokušaja prebijega preko zida, u želji da ponovno vide svoje bližnje koje su političkom igrom teritorijem ostale razdvojene, i u želji za boljom budućnošću. S obzirom da je razdvojenost bila samo fizičke prirode, srce je u njih bilo jače i vodilo ih tamo gdje su njihovi voljeni, te su tu ljubav platiti vlastitim životima.

Ronald Reagan je 1987. godine održao govor na Berlinskom zidu i tražio od Gorbačova da se zid sruši.

Nakon tridesetogodišnje razdvojenosti gdje je doslovce bilo situacija da je kćer udana u zapadni dio, a roditelji žive koji kilometar dalje u istočnom Berlinu i između njih se nalazi nekoliko slojeva barijera zida dugačkog oko 160 kilometara, razum je presudio i zid je pao, kao rezultat mnogobrojnih i sve intezivnijh mirnih prosvjeda građana.

U toj noći 09.11.1989. godine kad su vijesti izvjestile da je u planu otvaranja granica uza zid, i da će biti dozvoljeni privatni posjeti na Zapadni dio, greškom je zid pušten u promet dan ranije. Ministar propagande Schabowski se tek vratio sa godišnjeg odmora i zbog neupućenosti u dogovore (ali možda i njegove planirane namjere), na pitanje novinara kad će točno biti otvorene granice, odgovorio “da misli odmah”, iako nije trebalo biti baš tu noć doslovno odmah. Kako je javljanje išlo uživo na televizoru, mase ljudi su odmah ustali iz svojih domova s jedne i druge strane, i krenulo ka zidu. Bila je to povijesna noć.

Čuvari zbunjeni mnogobrojnim ljudima, po prvi puta nakon 1961. od svojih nadređenih nisu dobili zapovjed za otvorenu paljbu, te su građani pušteni preko zida, kojeg su oni odmah počeli rušiti vlastitim rukama. Nastao je pozitivan kaos. Ptice su puštene iz krletci i psi sa lanaca, jer psi nisu stvoreni da budu vezani kao što ptice više vole slobodan prostor od kaveza.

Danas, 25. godina nakon rušenja zida, Berlin je simbol slobode u svakom pogledu. Palo je mnogo zidova a ne samo onaj betonski i fizički. Berlin je utočište za sve subkulturne scene. Kako je sivi zid simbol koji je obilježio zatočenu povijest Berlina, tako je danas mnogo zidova po gradu koji su šareni od grafita i urbane umjetnosti i obilježavaju slobodu. Cijeli Berlin je jedna velika izložba, i ne morate nužno plaćati ulaz u muzeje da bi doživjeli umjetnost.

Najpoznatija galerija na otvorenom je East Side Gallery, koja se proteže kroz 1300 metara na orginalnom Berlinskom zidu. Samo ovaj put on je podloga i povezanost za umjetničko izražavanje 118 umjetnika iz 21 zemlje, a ne simbol razdvojenosti.

Umjetnici duž cijelog zida izražavaju osnovno ljudsko pravo na slobodu, ljubav i dobre emocije. Splet je grafita i street arta.

Grafiti se prvi puta zatiču u New Yorku, krajem 70-tih, početkom 80-tih godina. Odnose se na umjetnost slovima. Dok se svi ostali crteži i radovi odnose na “street art”.  Prvo su rađeni na zgradama i zidovima, nakon čega se ulični umjetnici baziraju i na vlakove i prijevozna sredstva, te su se na taj način proširili Amerikom, pa naposlijetku i svijetom.

U Berlin dolaze još u vrijeme podjele na istočni i zapadni, gdje razvijeniji zapadni dio počinje crtati po zapadnoj strani zida, i tek nakon što počinju crtati i po zidovima zgrada, stanovnici s istočne strane zida su ih imali priliku vidjeti, te su počeli činiti isto.

Berlin je živi spomenik uličnoj umjetnosti.  Djeluju mnogi umjetnici dok su se neki proslavili i postali poznati svojim načinom rada i potpisom. Primjera radi koliko je važna ta vrsta “divlje umjetnosti”, jedan od najpoznatijih umjetnika te vrste Banksy, napravio je 4 svoja rada po Berlinu, i sva 4 su ukradena. Kradljivci su doslovce čekićem i pajserom odlomili dijelove zidova na kojima su bili radovi.

Jedan od poznatijih i najvidljiviji umjetnik na zidovima grada je EL BOCHO. Djeluje na ulicama od 1997. godine i njegov prepoznatljivi stil prepoznat ćete i bez njegovog potpisa. Karakterističan je sa inspiracijom djevojčice “little Lucy” i mačke. Obje su oslikane sa razmakom i kad prvo vidite mačku, negdje u blizini se nalazi i Lucy. I tako vas prati gradom. Razvio je teoriju da je ona često sanjala kako muči ili ubija svoju mačku Kitti. Serija njegovih radova su komunikacija i reference na urbani život, to su i glavni motivi njegovog rada. Osluškuje reakcije gledatelja i koristi ih u svojim radovima. Važan mu je rad izvan umjetničke scene kao što su galerije i muzeji.

Na prvi pogled vas može zbuniti što je mnogo radova rađeno na naljepnicama i zaljepljeni su na zid. Razlog je taj što današnji gradonačelnik Berlina, nema sluha za grafite i street art, te je uvedena zabrana činjenja istih. Nakon što policija zatekne nekog u prekršaju novčana kazna je neizbježna, ali caka je u tome ako radite nešto direktno na zid bojom, kazna iznosi 2000 eura, zbog komplikacija skidanja, dok kad zaljepite naljepnicu sa radom, kazna je 50 eura. Gradonačelnik bi volio ukloniti svu vrstu te umjetnosti sa zidova, ali s obzirom da je Berlin zbog svoje nedavne neslavne povijesti jedan od najsiromašnijih gradova Njemačke, ta investicija im je (nasreću) nedostižna s obzirom na površinu koja je šarena. Današnja vlast je mišljenja da slika Berlina u kojoj prevladavaju ulični umjetnici, skvoteri i urbana umjetnost, nije dobra za grad.

Zanimljiv umjetnik je svakako i SOBR. On/ona posjećuje sa fotoaparatom partije, koncerte i festivali i slika ljude kako plešu, te na osnovu fotografija pravi naljepnice ljudi u pokretu i lijepi ih na zidove, uz poruku “It’s time to dance”. Identitet umjetnika je najčešće nepoznat. Za SOBR se predpostavlja da je iz Budimpešte, i da djeluje na ulicama toga grada, te još Pariza i Berlina. Glavna poruka jeste koliko je pokret i ples važan za psihofizički sklad ljudskog bića.

Španjolski umjetnik Ralli Tox koji također djeluje svojim prepoznatljivim radovima na ulicama, najzapamćeniji je po svom crtežu, kojim je prikazao teoriju Sigmunda Freuda i krize u Europi, preko cijelog zida u četvrti Friedrischain. Crtež predočava superego, ego i ID. Superego je dobar i glas razuma, smješten je u području glave, predstavlja moralne i etičke vrijenosti i norme društva. ID je loš ego, smješten je na donjim djelovima nogu, predstavljen kroz “prljava stopala” i smrdljive noge, kojih je mnogo i gaze sve pred sobom da bi došli do vlastitih užitaka vezanih za naglašeni materijalizam. Govori o biološkim animalističkim užicima koji nestaju nakon njihovog zadovoljavanja. Ego je posrednik između Ida i Superega. Ono je središnja instanca odlučivanja koja pokušava uskladiti potrebe Ida s preduvjetima Superega. Ralli Tox je poslao svoju poruku s kojom okrivljuje pojačanu koncentraciju ID-a u zemljama krize, nacrtao je više nogu i penisa koji ejakuliraju eure, uz poruku “Greetings from Spain..and Greece, Portugal, Italy…” Mi bismo mogli dodati “and Croatia..”

Jedan od cijenjenijih umjetnik jeste talijan Blu, njegovi radovi su lako razumljivi i uočljiivi preko velikih površina. Ističu se radovi kojim šalje poruku čovjeka bez glave,  u odjelu i kravati sa okovanim rukama sa ručnim satovima. Prikazuje čovjeka koji je okovanom vremenom i materijalizmom, pored kojeg prolazi život dok on čeka da život počne, stvarajući nepotrebne preduvjete.

Drugi njegov rad prikazuje skidanje maski ljudi istočnog i zapadnog Berlina, nakon pada zida pale su i maske. Šalje poruku da bi svi ljudi na svijetu trebali skinuti svoje maske, i biti ono što jesu, a ne ono što okolina od njih očekuje samo zato da bi se lakše uklopili. Iziskuje se hrabrost koja donosi slobodu.

Treći njegov rad predstavlja čudovište sastavljeno od puno malih ljudi. Govori o tome da ljudi, aludirajući na politiku, postaju čudovišta nakon što dobiju veliku moć i nakon što privuku mnogo ljudi u masu pod svoje okrilje dok isti gube svoj vlastiti identitet. Čudovište namjerno nema oči, jer oči u klasničnoj umjetnosti predstavljaju dušu. Mali tračak nade ocrtao je malim čovječuljkom koji se nalazi na prstu čudovišta i jedini je bijele bolje. S njim promatraču ostavlja vjeru i mogućnost da će se taj jedan čovječuljak možda uspjeti oduprijeti masi, pa naposlijetku možda i razbiti cijeli lanac slijepih i podređenih ljudi koji su zapeli u masi.

Što se tiče ostalih mjesta koje možete vidjeti u Berlinu, ističe se poznati televizijski toranj, visine 365 metara i jedna je od najviših građevina u Europi. Sagrađen je 1969. godine u vrijeme aktualnog Berlinskog zida i to na istočnoj strani grada. Istočni Berlin je između ostalog i na taj način htio poslati poruku zapadnom Berlinu, kao simbol ponosa i da se i oni imaju s čim pokazati. Liftom možete doći do vrha tornja, odnosno do visine 203 metra gdje se nalazi vidikovac s kojeg možete promatrati grad. Tu je smješten i rotirajući kafić, gdje je za punu rotaciju potreno pola sata, za vrijeme kojih možete pogledati cijeli grad iz ptičje perspektive.

Najpoznatiji simbol Berlina su Brandenburška vrata. Sagrađena su 1795. godine po uzoru na ulaz u Akropolu u Ateni. Zanimljivo je da su za vrijeme francuske okupacije 1806. godine rastavljena po Napoleonovoj naredbi i prebačena u Pariz. Vraćena su 1814. godine kad su proglašena simbolom pobjede.

Spomenik Holokaustu prostran na 19 000 kvadratnih metara ostavlja prostora za razmišljanje. Izgradnja je počela 2003. godine kao spomenik Židovima koje su nacisti ubili između 1933. i 1945. godine. Betonske konstrukcije različitih visina, asociraju na grobljane rake, između kojih možete šetati i zaključiti da je čovjek čovjeku zaista vuk.

Muzej Demokratske Republike Njemačke (DDR) je mjesto na kojem je povijest vjerno dočarana uz mnogo ideja projektanta. Sve izloženo je opipljivo i posjetitelja se indirektno traži da sve dotakne. U muzeju ćete dobiti vjernu sliku što je bilo i kako je to sve izgledalo. Puno je mašte uloženo u audio i vizualnu adaptaciju.

Na stranu povijest, koja je uvijek nekako teška, danas je Berlin grad različitosti, grad slobode i grad zabave. 1994 godine elektronska scena ulazi na velika vrata u grad, te je on danas jezgra elektronske zabave u Europi. Film Berlin calling je mali slikoviti prikaz onoga što se događa “ispod pulta”.

Što se tiče marihuane ona se tolerira do 4 grama po osobi. Možete posjetiti i muzej marihuane.

Od klubova aktualan je Watergate, (u kojem je lijepo dočekati jutro jer je ustakljen i nalazi se na rijeci uz most), Tresor, Cookies, Arena club itd.

U Berlinu se nalazi i klub Berghaim. Po nekim cijenjenim glazbenim časopisima proglašen je najboljim klubom u Europi. S obzirom na veliku posjećenost i odabir ljudi od strane organizacije, na ulasku u klub vas procijene i odluče jeste li dovoljno “ludi” za provod tamo. Mnogobrojni ljudi ostanu ispred kluba. Za siguran ulazak u klub prolazi totalna otkačenost, tetovaže, piercingi i underground stajling. Ogromni red koji je već u ponoć ispred kluba govori da na ulaz treba stići neposredno iza 23 sata, da bi dobili što bolju poziciju u redu.

Ako se zateknete u Berlinu ovo su stranice na kojima možete vidjete programe i događanja u gradu:  www.berlin030.com i www.residentadvisor.com

Najpoznatiji ulični elektronski festival “Love parade” koji se održavao u Berlinu, nastao je 1989. godine kada je pao i zid, i to iz demonstracija za mir, toleranciju i razumjevanje kroz ljubav i glazbu. Jedne godine je posjećenost bila 1,5 milijuna ljudi. Novosadski festival Exit koji kroji svoje dane ponosa i slave, nastao je iz sličnih motiva -borbe protiv jednog režima.

Nakon kritika da posjetitelji uništavaju najveći berlinski park, grad je izgubio spor oko dozvole te je izgubio festival. Licencu je dobila druga organizacija koje je festival trebala organizirati u 4 različita grada. Pri održavanju u gradu Duisburgu, u stampedu je život izgubilo dvadesetak posjetitelja, te se festival više ne održava. Možda bi Berlinu trebalo dati ponovnu priliku, ali ako i ne, Love parade je ostavio vječni neobrisivi trag na ulicama, i što je još važnije u stanovnicima Berlina.

Prvi puta objavljeno na: https://www.putoholicari.rtl.hr/josip-stevic-berlin-grad-u-kojem-zidovi-govore-29304/

Koh Phangan – Korak do raja

     Na otok sam stigao kasno u noći. Uprava resorta poslala je po mene taksi kombi, kao srdačnu dobrodošlicu. Bio je mrak, otok slabo osvijetljen,

Tahikardija u Bangkoku

Neplanirani (a često takvi ispadnu i najbolji) godišnji odmor, urodio je idejom kupovine povratne avionske karte iz Beograda za Bangkok. Iako je bilo približno mjesec