London: Grad princeze Diane, kao savršen bijeg u poruke Banksyevih crteža

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

London sam jednom prilikom zagrizao za vikend i omamljeno osjetio da ima još puno okusa za ugoditi. Slijedeći komad torte bio je na mjesec dana. Kao savršen alibi poslužila je škola engleskog jezika, s kojim sam tada bio na “vi”, a ne na “you”.

Nakon nekoliko dana predavanja, iz šarene mase ljudi sa svih strana svijeta, kroz sito se probrala, i na površini za obilaziti pubove i parkove ostala šarolika ekipa, i to iz Japana, Švicarske, Turske, Italije i Koreje. Na kraju sam s njima propričao engleski, ne u školi, već u pubu nakon nekoliko piva. Jedina trauma koja me veže za London jeste svakodnevni povratak kući poslije puba, najčešće sa zadnjim metroom. Kako sam živio na kraju zapadnog dijela i trebalo mi je oko 50 minuta vožnje, a onih nekoliko piva zbog kojih sam propričao jezik, su pri povratku kući zadavali pravu muku pri vježbanju sfinktera, jer u blizini nigdje nije bilo wc-a.

Najčešće sam sretno stigao, a u onim drugim slučajevima, ako baš nisam išao u zadnji čas, bilo je usputno neplansko razgledavanje grada na pola puta.

U ipak ležernijim razgledavanjima od tih, grad je jedan veliki kompleksni organizam.

Big Ben otkucava puls. Žila kucavica na Oxford Streetu masa je bezglavih muha s kojima morate dobro paziti da ne zakucate krilima. Izbjegavao sam je u širokom luku i često se uspješno skrivao u jednom od prekrasnih po špagi uređenih parkova – plućima grada. Ležanje na travi bez majice ne povezuje se sa psihičkim poremećajem ili alkoholizmom, zbog kojeg će slučajni prolaznik iz daljine zvati hitnu pomoć, već isključivo sa lijepim sunčanim danom. Za mog boravka kroz lipanj, bilo ih je puno, ali kako tijekom cijele godine nisu toliko obasjani, Londončani ih znaju jako cijeniti.

Kultura druženja u parkovima najljepši je običaj koji je šlag na onoj torti spomenutoj u početku. Svaki park na prvi pogled zaljulja vas šarmom na svoj način. Teško je izdvojiti neki, jer to je kao da pitate majku koje od nekoliko djece najviše voli. Ali. Holland park je meni osobno nekako najdraži. Ne znam mogu li se od izdvajanja izvući s tim, ako je možda i najmlađi. Ono što ga čini posebnim su dva mala japanska vrta koja su se smjestila u sklopu njega. Svojom ljepotom i uređenošću oduzimaju dah. Atrakcija svih parkova su životinje koje su vrlo prisne s posjetiteljima. No to nije naravno zato što smo im lijepi i simpatični, već zato što uvijek sa sobom imamo nešto za gricnuti i one vam doslovno jedu iz ruke. Vjeverice su se pokazale najspretnije i najokretnije od svih. Tako se i taj svijet neobičnih oblika živih bića nametnuo kao velika turistička atrakcija. U tom vidu iskoristili su sve.

Crveni autobusi na kat i crvene govornice, mnogima su prva asocijacija na London. Njihove vlasti izrazito paze da sve bude atraktivno i izaziva sklad u promatračevom oku. Ista stvar je i sa karakterističnim prepoznatljivim “cab taksijima”. No nesklad je unio dolazak Ubera, ali ne toliko u estetskom kao u finacijskom smislu. Dolazak i razvoj novog tržišta koje se razvija u skladu sa civilizacijom, mobitelima i aplikacijama, blagoslovio je i sam gradonačelnik Londona. Tih dana taman je bila aktualna afera kada je vozač regularnog taksija vozio za njim i vikao mu ljutito da ne podržava tradicionalne vozače i da je jedan od “uberaša”. Nije taj čin toliko izazvao pažnju javnosti, koliko odgovor gradonačelnika taksistu i to riječima : “f*** off and die – and not in that order“.

Boris Johnson tada se vraćao s posla na svom biciklu. On često na posao i s posla putuje na dva točka. A to se na sreću svih drugih ekoloških i zdravstveno osvještenih koristitelja istog prijevoznog sredstva, reflektira na izvrsnu biciklističku infrastrukturu po cijelom gradu. Gradski sustav nudi vam preko 6000 bicikala, razmještenih na oko 400 punktova. Sustav je osmišljen tako da potiče kratke vožnje i što veću iskoristivost bicikala, pa su tako vožnje (nakon uplaćenih 2 funte za 24 sata) do 29 minuta – besplatne. Biciklistički ponos uzdiže se do aktualnih pregovora za cikloceste. Grad je u pokretanju projekta gradnje nazvan SkyCycle. Planira se gradnja 220 kilometara zatvorenih prozirnih tunela iznad zemlje, sa dvjestotinjak  priključaka na sustav. Na taj način bi se osiguralo neometano prometovanje biciklista, što bi im smanjilo otpor zraka do 90 posto i osiguralo dosezanje prosječne brzine kretanja oko 40 kilometara na sat. Znanstvena fantastika? Za neke i ne.

London je definitivno grad u kojem se puno radi, ali i puno uživa. Poslije posla svi se slete u pubove, kao pčele na cvijet nakon duge kiše. Ulični svirači jedna su od zanimljivijih atrakcija, i slušavši ih, da se naslutiti da ne može na atraktivne lokacije stati tko god poželi, već je grad napravio selekciju.

West End kazališna pozornica na otvorenom, veliki je korak na daskama umjetnosti, koja je na taj način približena širim masama.

Najzanimljiviji muzej koji sam posjetio je Natural History Museum. Tamo možete vidjeti 3D animacije i izložbene primjerke od improvizirane maternice sa fetusom u kojoj se kroz zvučnike čuju otkucaji srca, pa sve do prostorije sa imitacijom potresa.

Camden Town žarište je raznolikosti ljudske mašte, načičkane slobodom u izražavanju. Tamo sam otkrio i svoj najdraži pub “Elephant bar”. Puno svirki uživo, a srijedom je natjecanje gitarista u kojem pobjeđuje onaj koji je zaradio najglasniji pljesak. Sve je retro prizvuka, od izgleda do glazbe. Lokalci imaju običaj u njega vikendom zalaziti maskirani u svoje najdraže zvijezde. Tako sam jednom dok se nisam snašao u brojanju ispijenih krigli, na trenutak zatvorio oči na plesnom podiju uz stihove stare stvari The Monkeesa: “Then I saw her face, now I’m a believer, Not a trace of doubt in my mind, I’m in love, I’m a believer, I couldn’t leave her if I tried”. Kada sam otvorio oči, uz mene su plesali Johnny Deep i Amy WineheouseCamden Town je bio i inače njezin najdraži kvart,  gdje je blizu i živjela. U čast tome podignut joj je spomenik u orginalnoj veličini. Ponesen tim neočekivanim uskrsnućem, to večer propustio sam zadnji metro i plesao s njima do dugo u noć. Dali su mi nadimak Tarantino. Neka je očita asocijacija bila između Pulp Fictiona i mene, kako god. Kući sam se vraćao više od 2 sata autobusom, i dan danas ne znam koliko sam od toga prespavao.

Kao zdravstveni radnik znam da je vrijeme inkubacije duže, ali slučajno sam dan baš nakon tog izlaska prolazio pokraj male klinike u Dean Street-u, koja vrši “instant” testiranja na sve moguće spolne bolesti. Iz znatiželje sam ušao unutra. Izgledom podsjeća na unutrašnjost svemirskog broda. Uzorke si sami uzimate u zatvorenim boksovima, u kojima se na ekranima vrte video zapisi ispravnih postupaka. Poslije idete kod djelatnika u ambulante, gdje vam oni vade krv. Sve rezultate dobijete sutradan sms porukom. Osim za HIV, njih dobijete istog trenutka i to iz uzorka kapljice krvi iz prsta. Cijeli postupak je za sve besplatan.

Josip Stević - London

Noćni život Londona je jedna posebna priča, samo morate voditi računa da je se poslije u potpunosti sjećate. U gradu iz kojeg su potekli mnogi vrhunski DJ-evi i producenti, to nije ništa neobično. Zora kao da je preuzela brzinu munje i tek što uđete u klub po mraku, kao za trenutak već vas dan zabljesne pri izlasku. Slatka je briga vikendom uvečer dvojiti kojeg ćete od DJ-ejeva ići poslušati. Klub Fabric nezaobilazno je mjesto sa nekoliko “floorova”, gdje će i najsitničaviji probiratelji underground glazbe, naći svoje mjesto pod reflektorom.

Josip Stević - London

Kao indikator razvijenosti civilizacije je i zabrana pušenja u zatvorenim prostorima, koja je u Engleskoj postojana, dok je u nerazvijenim zemljama dozvoljeno pušenje i u restoranima. Ovo prvo je sigurno bolja opcija, pogotovo kada ste svjesni podatka Svjetske zdravstvene organizacije prema kojoj od pasivnog pušenja godišnje umre oko 600 000 ljudi. Ugostiteljski objekti u gradu na Temzi, osigurali su pušačima prostore na otvorenom uz svoje lokale, što se pokazalo i zanimljivije jer na miru i bez buke možete upoznati slične istomišljenike i s njima odigrati neke zanimljive razgovore, pogotovo u sitne noćne sate.

Zadnji vikend boravka u Londonu bio je gay pride. Događaj koji po popularnosti i financijskoj zaradi drugi općenito u gradu, odmah iza poznatog londonskog maratona. Pride je sve osim nasilja i jedina mana mu je prevelika gužva po širem centru. Povorku prate i mladi i stari i obitelji sa djecom, koji su mahom turisti koji dolaze ciljano za vrijeme održavanja sa svih strana svijeta. Kroz šalu povorku volim uspoređivati sa Đakovačkim vezovima ili Vinkovačkim jesenima, samo što je ovdje povorka šarenija i glazbeno svestranija. Tih dana u Londonu sve najveće ustanove i firme od državnih do privatnih, svoje izloge ukrašavaju u znak podrške i šalju svoje prikladno odjevene djelatnike i izaslanike u povorku. I odnos prema LGBT populaciji mogao bi poslužiti kao indikator razvijenosti civilizacije. Pa tako u nerazvijenim zemljama pripadnike iste bacaju sa krovova, u malo manje nerazvijenim vode se psihološki ratovi, dok u razvijenim kao što je Engleska, oni su najnormalnije prihvaćeni članovi zajednice, u skladu s onim što su svojim rođenjem postali.

Posebni fil londonske primamljive torte, koju mnogi turisti diljem svijeta dolaze okušati, su tržnice na otvorenom. Mjesta su to gdje vrtlarski i kuharski ulični “ambasadori” predstavljaju svoje djelove našeg zajedničkog planeta Zemlje. Putovanja su upravo zato i kako kaže ona jedna poslovica, “jedina stvar na ovome svijetu koju platimo, a da nas zaista čini bogatijima”. Na njima se osjetite kao djelom neke veće cjeline. Dogodi se neki zoom out koji vas odmakne i sposobni ste iz daljine sagledati da smo svi jedno, stanovnici te jedne kuglice u prostranstvu svemira. Nažalost kako skrolamo zoom in, odjednom se sve više  razaznaju nekakve podjele, prepucavanja, borbe teritorijem i neke teške nametnute teme.  Zato je najbolji lijek ponovni zoom out nekom prvom prilikom. Grad princeze Diane pokazao se kao zanimljiv bijeg u poruke Banksyevih uličnih crteža.

Banksy sa svojom umjetnošću na ulicama Londona djeluje već dugi niz godina. U početku su njegovi radovi smatrani običnim grafitima te su uklanjani sa javnih površina. S vremenom su lokalne vlasti primjetili umjetnički talent i atraktivne poruke koji oni prenose. Identitet stvaraoca je nepoznat, a glavna zvijezda vodilja mu je “street art” umjetnost. Sebe ne doživljava kao umjetnika, već svoja dijela doživljava kao performans. Poruke koje djelima šalje su osvrti na političke i društvene teme obojane satirom. Prvo je počeo djelovati na ulicama Bristola, a danas njegova djela krase zidove Londona i drugih europskih gradova.

Josip Stević - London

O popularnosti istih govori i činjenica da je njegov rad oslikan na zidu, bio zanimljiv mamac lopovima, koji su obili cijeli komad zida da bi ukrali njegov rad. Sa javnošću Bansky komunicira putem agenta, no sve veća popularnost djelima, očekivano je povećala zanimanje javosti za njegov identitet. Do te mjere da su identifikaciju identita u svoje ruke uzeli i znanstvenici, te na projektu iskoristili tehniku takozvanog geografskog profiliranja, koju inače koriste kriminalisti i epidemiolozi. Pratili su pojavljivanje crteža unazad 25 godina, koliko Banksy djeluje. Zaključili su da bi pod tim pseudonimom mogao djelovati Robin Gunningham, koji se iz Bristola preselio u London početkom 1990-tih godina. Proučavali su 192 Banksyeva rada, u Bristolu i Londonu, te zaključili da je najveća gustoća upravo oko puba, igrališta i u krugu 500 metara od kuće Gunninghamove bivše supruge. Krug “osumljičenih” se sveo na jednu osobu, ali ona i dalje šuti, dajući jednu privlačnu misterioznu notu toj vrsti atrakcije. Radovi su se na početku prodavali za 5 funti, a danas dosežu cijenu od 40 000 funti do vrtoglavih pola milijuna. Kroz svoje radove kao motiv voli policajce, koje prikazuje u nesvakidašnjim situacijama. Tako u jednom radu prikazuje policajca kako zapljenjuje gljivu Super Mariu, navijača koji umjesto bengalke baca kitu cvijeća, policajca koji šeta pudlicu i djevojčicu koja ispušta balon u obliku srca. Svi radovi imaju dušu i neku dublju ljudsku poruku težnje ka boljem neokovanom svijetu.

Kroz vlastito oko svjedočio sam i ljepoti i zaigranosti Londona više od mjesec dana, iako na London Eye nisam sjeo.

Ali da bi vidjeli i osjetili ritam i puls nekih novih sredina, nije nužno slijepo držati se razvikanih atrakcija, što se u mom slućaju i pokazalo kao uzbudljiva i dobitna kombinacija.

Josip Stević

Prvi put objavljeno na: https://www.putoholicari.rtl.hr/london-grad-princeze-diane-kao-savrsen-bijeg-u-poruke-banksyevih-crteza-35664/

Koh Phangan – Korak do raja

     Na otok sam stigao kasno u noći. Uprava resorta poslala je po mene taksi kombi, kao srdačnu dobrodošlicu. Bio je mrak, otok slabo osvijetljen,

Tahikardija u Bangkoku

Neplanirani (a često takvi ispadnu i najbolji) godišnji odmor, urodio je idejom kupovine povratne avionske karte iz Beograda za Bangkok. Iako je bilo približno mjesec