Koh Phangan – Korak do raja

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin

     Na otok sam stigao kasno u noći. Uprava resorta poslala je po mene taksi kombi, kao srdačnu dobrodošlicu. Bio je mrak, otok slabo osvijetljen, tek tu i tamo koji čovjek, i izdaleka se sve činilo oronulo i derutno. Bio sam i umoran od 3 presijedanja, avion, autobus, trajekt, kroz cijeli dan. Da se radi o predsezoni, noćna atmosfera naglašavala je u toj mjeri da sam putem do iznajmljenog bungalova, razmišljao o povratku u Bangkok, koji me neočekivano zaveo. Bio sam zahvalan sam sebi na prvom putovanju tijekom kojeg nije dominirao „control freak“, i smještaj sam iznajmio na jednu noć, netom prije dolaska na Koh Phangan. Avionsku kartu za nazad nisam kupio, pa sam mogao manipulirati danima. Bungalov koji sam iznajmio, fotke na booking.com radio je dobar fotograf, i uživo nisu imale previše veze sa zbiljom, pogotovo u veličini prostora. I najgore, imao je samo jednu utičnicu. A meni je trebala jedna za mobitel, jedna za fotić, jedna za dron i jedna za laptop. Uz to, vrata su se izvana mogla otvoriti bez kartice, ako se malo jače potegne. Sve se činilo kao pogrešno odredište, iako sam Koh Phangan duže vremena virtualno škicao i bio mi je tiha želja godinama.

A onda….. je svanulo jutro. ..

Duge plaže od bijelog pijeska i tirkizno more dali su svemu smisao. Mjenjao sam bungalov, nakon što sam uživo pogledao nekoliko (velika prednost i luksuz putovanja u predsezoni, osim izbjegavanja gužvanja sa velikim brojem ljudi).

Slijedeći korak bilo je iznajmljivanje skutera, koje baš svi na otoku voze, i rentaju ih svi, od trgovina, do smještaja, a ja sa svoj iznajmio u jednoj od praonica rublja, koje su na otoku zbog stila života i vrste drvene gradnje, jako popularne. Skuter se iznajmi bez vozačke. Dobijete kacigu koji nitko drugi ne nosi, pa tako ni vi. Uzmu vam putovnicu dok je skuter kod vas, te je iz tog razloga dobro prije pripremiti fotokopiranu ako će vam trebati za mijenjanje novca i slično. Benzinske postaje su također i turistička atrakcija.  Već prvi susreti sa ljudima u prolazu, potvrdili su da je destinacija ipak pogodak.

U zraku se osjetio miris hipija, joge, glazbe.. Već prvi ljudi koje sam upoznao i čije sam priče čuo dali su do znanja o crti lucidnosti i potrazi sa spiritualnosti, koja se provlačila kroz osobnost mnogih posjetitelja. Neki od njih dolaze svake godine na koji mjesec, neki izlaze svaka 3 ili 6 mjeseca samo ispoštovati prelazak zbog vize. Jedna od najživopisnijih je talijanka iz Milana. Ima 57 godina i ruši sve stereotipe o tome kako bi ljudi u tim godinama trebali izgledati. Prvi puta je bila na otoku prije 20 godina, od onda se svake godine vraća na godišnje, do unazad dana kada se preselila za skroz. Dobila je u nasljedstvo stan u Milanu, i prodala ga je, pa sa smješkom govori da ima sad dovoljno da živi na Koh Phanganu dok ne umre. U zadnje tri godine ispratila je oboje roditelja, i sad kaže ne želi dok i sebe ne isprati, ni jedan dan brige u životu. Ni jedan. Sada samo bicikli, more i chill. Milano Baka.

Upoznao sam i Hrvata rođenog u Švicarskoj, koji neko vrijeme putuje svijetom, u potrazi za sobom i identifikacijom identiteta. Dobar izgovor. Dok sam večerao s njim, stol do nas čula nas je još jedna Hrvatica i pozvala da se priključimo njoj . Prije nekoliko godina bila je na godišnjem na Koh Phanganu, i toliko joj sve svidio, da se vratila na duže, i radi kao učiteljica tantre i instruktorica „human designa-a“. Neobične i zanimljive priče pratile su me kroz putovanje. No s druge strane avanturističkih priča i osmjeha sezonaca koji su krasili otok, stajala je nešto drugačija istina. Sezonci su radili za plaću od oko 10000 bahta, što je 2200 kn. Za njihov standard dovoljno za živjeti, ali uvjeti u kojima su živjeli, kao i u većini turističkih zemlja nisu bili reprezentativni. Upoznao sam djelatnika vegeterijanskog restorana u koji sam išao jesti, i požalio se da ih devet spava u sobi.

Naizgled ono što izgleda na prvu možda tužno ,oronulo i derutno, tek danje svjetlo pokazalo je sve kao s više duše, golo, pojednostavnjeno, a opet šarmantno i ugodno. I ljudi su se skroz smijali, klimali glavama, pozdravljali. Kakva god, ali neka i najmanja gestikulacija da ste primijećeni, i da vam žele ugodan boravak, bila je sveprisutna. Kad je nešto toliko dobro samo po sebi je sumnjivo, no svaki dan bio je vjerodostojan tome da pozdravi ne stižu od prodavača s raznih štandova i trgovina, već i od slučajnih prolaznika koji nemaju koristi od vas.

Prava uživancija bila je vožnja skuterom po otoku, pa sam obišao mnogo plaža. Ako vas put nanese svakako posjetite: Haad Yao Beach, Koh Me, Haad Rin, Haad Salad, Malibu Beach..

Na Tajlandu su nudističke plaže ilegalne. Baš neobično s obzirom da turizam grade na seks turizmu. Naravno, odgovor zašto je to tako, ležao je u papirnatom obliku. Nisu oni imali ništa protiv vaših životinjskih poriva, ali imali su protiv da ih ostvarite bilo gdje dalje, gdje niste morali platiti ulaz, piće itd.

Objed sa petnaestak kuna nudio je Thong Sala Night Market Koh Phangan.

Tajland je inače dosta strog po pitanju marihuane, ali i ta strogoća se pokazalo samo kao nemogućnost finalnog dogovora kome će se i na koji način slijevati to veliko i bogato potencijalno tržište. Za sada su to riješili sa desetak barova po otoku, od kojih su najpopularniji Amsterdam bar, Reeage bar, Apple, Rasta Bar, Hide & High. U svakom od njih uz cugu možete kupiti i već smotani joint. U usporedbi sa cijelim ručkom koji možete pojesti za 70 bahta (15 kuna), jedan joint bio je skup i iznosio je 200 bahta (44 kune).  Pravilo je da ne smijete donijeti svoju robu, niti kupiti joint u jednom, a pušiti u drugom. Neki barovi također nude i vrećicu sa par grama za 500 bahta. Lokalci kažu da je sve u prešutnom dogovoru sa policijom, i da od tog priljeva novca, koji je s obzirom na količinu posjetitelja sigurno velik, barovi unaprijed plaćaju „kazne“ policiji. S obzirom da je marihuana korov koji može rasti bilo gdje uz minimalnu njegu, njezina legalizacija drastično bi joj srušila cijenu, što naravno nije bilo u interesu niti jednoj vladi i donositeljima zakona, sa mafijaškim prizvukom u njihovom djelovanju. Sa ovakvim pristupom ponude u turizmu, ispali su i jebeni i pošteni i prema sebi kao gladnima novca, i turistima koji traže i tu vrstu ponude.

Za razliku od Bangkoka i drugih poznatih odredišta po Tajlandu, kao Pattaya, Pukhet itd., koji baziraju svoju ponudu na seksualnom turizmu, Koh Phangan bio je daleko od te atrakcije u fizičkom smislu. Ovdje se više njegovala osobnost i duhovnost, i niti pod okriljem noći niste mogli sresti svoju crvenu lampu. Ili se to bar nije nudilo na prvu, no uz pejzaže i prekrasne pješčane plaže koje je otok nudio, prosto nije bilo niti potrebe za tim. Iako baš na na Pakhet marektu gdje sam često išao jesti, i mjenjao dva restorana, u prvom sam se skompao sa curom koja radi u jednom od njih.U subotu kada sam bio na klopi pitala me je imam li planove za navečer i pozvala me na Holleystone party, sa njom i njenim društvom, koji su taman tada bili kod nje na ručku. Upoznala me sa njima, no zahvalio sam se na pozivu i rekao da me već pozvao netko drugi, tako da se vidimo tamo svakako. Ispostavilo se da ekipa s kojom sam bio na partiju zna nju od prije, i došapnuli su mi da je lady boy. Ideju nisam imao ni skužio ni najmanje.

Plesali smo svi skupa do dugo u noć i glazba i atmosfera i ambijent su bili odlični. Kako sam došao prilično rano u kompleks u kojem se party odvijao, ispred je bilo parkirano dvadesetak skutera. Kada smo išli iz kluba, lagano zaljuljan ritmovima noći, ispred je bilo stotinjak skutera, i nisam mogao pronaći svoj. Moj otočni prijatelj je gurao ključ u svaki od njih, dok nije pronašao bravicu koja paše.

Narednih dana motorom sam krojio otok uzduž i popreko. Glavni vladari otoka su psi, koji lijeno leže ponekad i na sred ceste i morate ih zaobilaziti. Postojala je opcija potjerati ih i smanjiti im broj, da ne smetaju turistima i ne ometaju promet, što nasreću nisu učinili, već su od njih napravili turističku atrakciju i prolaznici ih maze i slikaju se s njima.

Lokalni ljudi ne skidaju osmjeh s lica, dobro znajući da ne košta ništa, a veseli one kojima je namijenjen. Iako naizgled žive u puno lošijoj ekonomskoj situaciji od nas, ovdje je izreka „nije bogat onaj tko puno ima, već onaj tko malo treba“ dobila svoj puni smisao. Otok je vrvio prekrasnim barovima uz plaže.

Kako se bližio kraj ove rajske avanture, sve više sam razmišljao o povratku u ovozemaljski kruti život, i koje me sve obaveze čekaju, a bilo ih je. I onda su mi se počele događati neke čudne stvari. Prva predzadnji dan. Kako je otoku na otoku puno motora, koji zbog praktičnosti dominiraju na cesti, vozio sam se na svom i razmišljao kako još sve dobro i funkcionira, i da nisam vidio ni jedan incident. Vozio sam se iz smjera sjevera (gdje sam bio smješten) prema jugu. I onda sam ja imao incident. Držao sam mobitel u ruci i gledao navigaciju. Za razliku od sjevera gdje nema ležećih policajaca po cesti, ovdje je prvi bio moj. Lokalac iza mene na motoru odmah je stao, podigao i mene i motor, ispregledao jel sve ok i pitao gdje trebam ići i pokazao mi put. Rana na lijevom koljenu lagano je krvarila, i kad sam stao da je obrišem, to je vidjela djelatnica nekog resorta, i istrčala van sa prijevojem i flasterom i spakovala mi i za poslije.

Zadnji dan kupio sam kilu banana, i po dvije jabuke, neke voćke ne znam što je, komad narezanog ananasa i lubenice. Hvatao sam posljednje zrake sunca na plaži u ovoj turi boravka na otoku. Sjedio sam na ručniku i čitao knjigu. Biografija od David Bowieja uvukla me je toliko da su do mene dopirali tek šumovi ponekog većeg vala. U jednom trenutku do mene je trčao lik koji je ležao u blizini na ručniku,  i rekao mi da mi je majmun upravo ukrao banane. Odnosno ukrao je cijelu vrećicu, koja je stajala odmah pokraj mene, da nisam ni skužio. Žilavi su ti mali majmuni, dok je bez beda otrčao s vrećicom u šumu na drvo i ponosno podijelio svoj plijen sa ostatkom ekipe. Nasreću, uspio sam i ja do tada pojesti po jednu voćku od svega. Svašta mi se u životu dogodilo, ali da će mi majmun ukrasti banane nisam ni u ludilu pomislio. Kako nisam majmun, nisam žalio za bananama, već sam bio sretan da mi nisu lapili ruksak u kojem je bio dron.

S otoka do Surath Thanija, došao sam brzim katamaranom. S njim vožnja traje 3 i nešto sata do zračne luke, dok s trajektom i busom oko 5 h. A ja sam imao let u 11:50 h. Sve je bilo na knap. Jedva sam stigao predati prtljagu u predviđenom roku. Dolazivši na gate, još izdaleka sam primjetio da ukrcavanje u avion još nije počelo, što me zbunilo jer trebalo je prije dvadesetak minuta. Ušao sam u prostor gatea i sjeo. Podigao sam na glavu gore, i na monitoru na kojem u normalnim okolnostima piše destinacija i broj leta, stajalo je preko cijelog ekrana JOSIP STEVIC. Noge su mi se odsjekle, u tom trenutku nisam mogao pojmiti imam li nešto što ne bih smio imati u koferu koji sam predao. Javio sam se na šalter, odakle me je osiguranje odvezlo u prostorije za dodatnu kontrolu. Morao sam izvaditi sve stvari sa akcentom na elektroničke uređaje i baterije. Zanimao ih je dron. Nije mi bilo svejedno jer sam ilegalno letio, ne prijavivši standardnu proceduru za let, sličnu onoj u Hrvatskoj. No nije bio problem sam dron (za koji je zaposlenik pitao što je uopće to), već jačina baterije u njemu, i po pravilima AirAsia, kompanijom s kojom sam letio, nije smjela biti dolje u koferu, već sa mnom u ručnoj prtljazi. Kao i eksterni punjač za mobitel. Neobično, jer s istom sam kompanijom i došao na otok, no tada su očito na kontroli prtljage radili manje pedantni službenici.

Bome su me provozali strahom, ali dali i šlag na tortu ovog mog do sada najvećeg avanturističkog putovanja, gdje je slijedeći korak planiran tek jedan dan unaprijed.

Da je baš sve po planu i savršeno, i ovaj putopis bi bio dosadniji. Isto kao i život. Što bi rekao Balašević: „sve ima svoje, kad mrzne i vri, kad menja boje, kad vene i zri, sve ima svoje, početak i kraj, tame postoje da bi prizvale sjaj“.

I za kraj još malo sličica ovog prekrasnog rajskog otoka.

Koh Phangan – Korak do raja

     Na otok sam stigao kasno u noći. Uprava resorta poslala je po mene taksi kombi, kao srdačnu dobrodošlicu. Bio je mrak, otok slabo osvijetljen,

Tahikardija u Bangkoku

Neplanirani (a često takvi ispadnu i najbolji) godišnji odmor, urodio je idejom kupovine povratne avionske karte iz Beograda za Bangkok. Iako je bilo približno mjesec